Knjiga Bojana Ljubenovića „Triput sečem i opet kratko“ predstavlja svežu krv za našu literarnu scenu jer vraća dostojanstvo satiričnoj priči koja, izuzimajući period od poslednjih petnaest godina, nije našoj književnosti podarila neka zapaženija dostignuća, sa izuzetkom Branka Ćopića i Matije Bećkovića, jer se previše koristila ezopovskim jezikom a to, priznaćete, deluje poprilično arhaično i anahrono.
Trebalo je da se pojavi nova generacija pisaca pa da se takav stilski postupak preseli tamo gde mu je i mesto- u istoriju. Ta New Age generacija: Slobodan Simić, Momčilo Mihajlović, Dragan Rajičić, Raša Papeš i drugi, svojim satiričnim pričama popunili su taj vakuum i ujedno postavili standarde ispod kojih se više nije moglo u kreativnom smislu.
Bojan Ljubenović, koji se pojavio posle njih, sledio je upravo taj književni koncept, hrabro je zagnjurio u mutljag naše nevesele stvarnosti prihvativši Šopenhauerovo upozorenje da je optimizam gnusan način razmišljanja naročito onda kada se odnosi na političke teme. Tako je postao hroničar našeg političkog i moralnog sunovrata i samim tim propasti.
Time je srpska satira dobila još jednog autora koji se ne bavi moralnim didaktisanjem nego se književno ubedljivim sredstvima hrabro hvata u koštac sa nosiocima političke, finansijske i svekolike moći. Ruga im se bez straha za sopstvenu egzistenciju, svestan da je danas tako lako upropastiti čoveka, pisca pogotovo. I tako on deli sudbinu sopstvenih književnih junaka, kao u njegovoj priči Pisac na sajmu knjiga. Okreni – obrni, i kao građanina i kao pisca čeka ga ista sudbina.
Jer, vlasi su se dosetili, umesto nekadašnjih informativnih razgovora zbog ruganja našoj svetloj sadašnjosti i budućnosti satiričnom piscu namenjen je sledeći društveni scenario: oduzimaju mu rubrike po novinama, nema recenzije njegovih knjiga, čak i u časopisu za koji inače redovno piše, a o učestvovanju na ozbiljnim okruglim stolovima na televiziji nema ni govora. No, tu su zato nebrojeni politički analitičari koji lekcijaše o svemu i svačemu i uvek su u pravu jer se razumeju u sve i niušta drugo. Naravno jer njihova mišljenja su starozavetne poruke a ko drukčije kaže, kleveće i laže.
No, nema razloga za preteranu brigu jer je satira, pa samim tim i dela pobrojanih autora računajući i Bojana Ljubenovića, po svojoj prirodi jeste oružje boraca a ne pobednika. Zato satiričari jesu slabi ortaci jer oni nastavljaju svoj rat i ne odustaju od svog političkog vjeruju, za razliku od bivših revolucionara koji se vremenom pretvore u one protiv kojih su se borili. I na najdrastičniji način potvrđuju Kafkin opravdani strah da će se svaka revolucija ugušiti u brlogu sopstvene birokratije.
Ta sudbina je zadesila kako Domanovića tako i današnje satiričare.
Bojan Ljubenović, iako svestan da je to tako, ne želi da bude opterećen niti istorijom niti negativnom prirodom čoveka- naročito onog koje došao na vlast. On je svestan da nikakve pouke neće čoveku uterati pamet u glavu, kao što reče Ivo Andrić: Pamet čoveku ulazi preko leđa, kad ga dobro izmlatiš on će to pamtiti celog života, a najmudrije poruke će zaboraviti za pet minuta.
Zbog toga se on ne libi da se svojom satirom ruga i tajkunima i svemoćnim direktorima kao i čitavoj lepezi medijskih gaulajtera koji nemaju nimalo stida za posledice svog delovanja po građanstvo samim tim i državu ne znajući i ne želeći da znaju stih Brane Petrovića: Čovek je najveća država.
Ljubenović sve to postiže na ubedljiv način jer književnim instiktom oseća da se na medijsku halabuku ne može uzvraćati istom merom. Njegov odgovor jeste stil, a stil – to je čovek, tj. njegov sopstveni pogled na svet.
Time je dokazao da je satira pre svega književnost a ne puko kontriranje ili, što je još gore, psovanje neistomišljenika. Njegovi junaci su ptice koji pevaju svojim glasom, ne može da se desi u njegovim pričama da tajkun govori jezikom filozofa, političar da bude besednik, medijski eksponirani kriminalac propagator zdravog života, odnosno, ako i ima toga, to još više pojačava književnu ubedljivost njegovog izraza. Jer, logoreična stupidnost je kao bumerang – vraća se tamo odakle je pošla. I udara pravo u glavu.
Dakle, knjiga Bojana Ljubenovića po rasponu književno obrađenih životnih obrazaca jeste ono što bi, po mom mišljenju, Čehov danas pisao da živi u Srbiji i da reši da bude satirični pisac. U Srbiji je sve politika, kao što je znao i Duško Radović: Satira se ne bavi politikom već sudbinom. Za utehu, pošto je politika umetnost mogućeg, suđene su nam i ovakve knjige. Na svu sreću i hvala Bogu da je tako.
Dejan MILOJEVIĆ
Speak Your Mind